Oznake tipa I uređene su normom ISO 14024:2018 Znakovi i izjave o zaštiti okoliša – Označivanje znakovima zaštite okoliša tipa I – Načela i postupci. Te oznake upućuju na to da određeni proizvod ili usluga ispunjava ili premašuje određene i kvantitativne kriterije za zaštitu okoliša koje su utvrdile neovisne organizacije. Stoga oznake tipa I mora provjeriti treća strana, što ih čini vjerodostojnim i korisnim načinom „skraćivanja” dugog popisa potencijalnih proizvoda ili usluga. No dobavljačima dobivanje tih oznaka može biti skupo, osobito ako imaju mnogo proizvoda iz različitih kategorija. To objašnjava zašto malo proizvoda ima tu oznaku. Primjeri oznaka tipa I prikazani su na slici 2.

U slučaju oznake Energy Star, njome se potvrđuje učinkovitost različitih kategorija proizvoda. Ako netko traži učinkovito neprekidno napajanje (UPS), primjerice, može putem tražilice proizvoda s oznakom Energy Star potražiti najučinkovitiji UPS unutar zadane topologije. Iako oznake tipa I pružaju praktičan i valjan način uspoređivanja određenih atributa proizvoda kao što je učinkovitost, te se oznake ne temelje na procjeni životnog ciklusa.

Slika 2. – Primjeri oznaka tipa I

Oznake tipa II uređene su normom ISO 14021:2016 Znakovi i izjave o zaštiti okoliša – Samodeklarirane tvrdnje o utjecaju na okoliš (Označivanje znakovima zaštite okoliša tipa II). Kao i oznake tipa I, ove oznake upućuju na to da neki proizvod ili usluga zadovoljava ili premašuje određene i kvantitativne kriterije za zaštitu okoliša. No, kao što je jasno iz samog naslova, te su oznakei samodeklarirane, što znači da proizvođač proizvoda može navesti bilo kakvu tvrdnju bez provjere treće strane. Nažalost, manje ugledni proizvođači to iskorištavaju te na svojim oznakama tipa II navode lažne tvrdnje. Stoga, ako se u procjeni želite koristiti oznakama tipa II, potrebna je dubinska analiza. Važno je da proizvođač uz podatke dostavi i popratnu dokumentaciju o programu označivanja. Prema normi ISO 14021 „metodologija procjene kojom se koriste oni koji iznose tvrdnje o zaštiti okoliša mora biti jasna, transparentna, znanstveno utemeljena i dokumentirana”. Povrh toga, proizvođač mora imati na podatke kojima potkrepljuje tu tvrdnju. Oznaka sama po sebi ne može podrazumijevati da je proizvod certificiran ili da ga je na drugi način potvrdila treća strana. Neki primjeri oznaka tipa II prikazani su na slici 3., a prvi je od njih oznaka Green Premium tvrtke Schneider Electric o kojoj je riječ u studiji Smjernice o ekološkoj oznaci Green Premium.

Slika 3. – Primjeri oznaka tipa II

Oznake tipa III uređene su normom ISO 14025 Oznake i izjave za područje okoliša – Načela i postupci (Izjave o okolišu tip III). Jednostavno rečeno, ekološka deklaracija dokument je u kojem su sažeto prikazani podaci o ekološkom životnom ciklusu proizvoda ili usluge i obično vrijedi 5 godina. Stručnjaci za izradu specifikacija putem ekoloških deklaracija proizvoda mogu donositi odluke o ekološkoj održivosti proizvoda. To je slično nutritivnoj deklaraciji na prehrambenim proizvodima putem koje lakše odlučujemo koji proizvod kupiti. Glavni razlog zbog kojeg deklaracije na prehrambenim proizvodima olakšavaju kupcima usporedbu sličnih proizvoda jest to što su deklaracije (u njihovim zemljama) standardizirane. Slično tome, ekološke deklaracije proizvoda stručnjacima za izradu specifikacija pomažu pri usporedbi proizvoda iz iste kategorije, primjerice prekidača. Normom ISO 14025 „utvrđuju se načela i postupci za razvoj programa izjava o okolišu tipa III i izjava o okolišu tipa III”.

Ekološke deklaracije proizvoda moraju biti utemeljene na podacima procjene životnog ciklusa ili podacima analize životnog ciklusa inventara, koje su same po sebi uređene normom ISO 14040. Važno je napomenuti da je ISO 14040 generička norma i odnosi se na sve vrste proizvoda i usluga, stoga nije vrlo korisna za određenu kategoriju proizvoda. Voditelji programa to nadomješćuju provedbom programa u skladu s normom ISO 14025 da bi se na ekološkim deklaracijama proizvoda navodila jednaka vrsta podataka.

Prema normi ISO 14020 voditelj programa može biti „tvrtka ili grupacija tvrtki, poslovni sektor ili stručna udruga, javna tijela ili agencije ili pak nezavisno znanstveno tijelo ili neka druga organizacija”. Voditelj programa razvija, odobrava i objavljuje pravila za kategoriju proizvoda i pravila specifična za proizvode (pogledajte krajnju bilješku 5). Pravila za kategoriju proizvoda predstavljaju „skup konkretnih pravila, zahtjeva i smjernica za izradu izjava o okolišu tipa III za jednu ili više kategorija proizvoda” (pogledajte krajnju bilješku 6). Pravila za kategoriju proizvoda povezana s ovim radom, primjerice, obuhvaćaju električne proizvode, elektroničke proizvode i proizvode za grijanje, ventilaciju, klimatizaciju i hlađenje te se njima definira kako proizvođači moraju provoditi procjenu životnog vijeka proizvoda. Pravilima specifičnima za proizvode definiraju se pravila za konkretne proizvode unutar te kategorije, primjerice za prekidače, klima-uređaje, UPS-ove itd. Voditelji programa upravljaju i registracijom te objavljivanjem ekoloških deklaracija proizvoda te se brinu za to da proizvođači ne steknu nezasluženu prednost zaobilazeći pravila pri izradi ekoloških deklaracija proizvoda. O nekim od tih zamki govorimo u odjeljku „Smjernice za točne usporedbe proizvoda”.

U tablici A.1 norme ISO 14040 nalazi se sažetak koraka i tijela uključenih u izradu i provedbu programa za ekološku deklaraciju. To, kao i činjenica da u procesu sudjeluju zainteresirane strane, prikazano je na slici 4. U normi se navodi da „zainteresirane strane mogu obuhvaćati dobavljače materijala, proizvođače, stručne udruge, kupce, korisnike, potrošače, nevladine organizacije, javne agencije i, kad je relevantno, nezavisne strane i certifikacijska tijela”.

Mi izrađujemo ekološke deklaracije proizvoda koje se nazivaju ekološkim profilima proizvoda. Ekološki profil proizvoda pojam je kojim se služi voditelj programa P.E.P. Association koji upravlja programom za ekološke deklaracije PEP ecopassport. Taj voditelj programa podržava pravila za kategoriju proizvoda električne i elektroničke opreme te proizvoda za hlađenje, ventilaciju i klimatizaciju. Imajte na umu da proizvođači obično izrađuju vlastite ekološke deklaracije proizvoda prema pravilima voditelja programa, no moraju ih nezavisno provjeriti interni (pogledajte krajnju bilješku 7) ili vanjski stručnjaci navedeni u dokumentaciji za ekološku deklaraciju proizvoda. Putem ekoloških deklaracija proizvoda možete jednostavnije kvantificirati ekološku održivost različitih proizvoda, a ujedno sadrže i informacije koje su tvrtkama potrebne za izračun emisija iz opsega 1, 2 i 3 da bi iskazale svoj napredak prema postizanju korporativnih ciljeva u pogledu zaštite okoliša. Na slici 5. nalazi se primjer ekološkog profila proizvoda za prekidač s detekcijom električnog luka.

Ukratko, oznake tipa III, tj. ekološke deklaracije proizvoda, ključne su za kvantitativnu procjenu utjecaja nekog proizvoda na okoliš. Ti su dokumenti utemeljeni na ISO normama i potvrđeni su. Proizvođači bi svoje ekološke deklaracije proizvoda morali javno objavljivati. Oznake tipa I potvrđuju treće strane i korisne su za specifične mjere performansi, kao što je energetska učinkovitost. Naposljetku, oznake tipa II mogu biti korisne ako proizvođač dostavi dokumentaciju na kojoj su utemeljene i tako dokaže njihovu vjerodostojnost.

To je proizvod prema kojem se modeliraju informacije o održivosti i predstavlja osnovu za usporedbu. Može se uključiti i opis proizvoda. Prema pravilima za ekološke deklaracije proizvoda dopušteno je da taj referentni proizvod predstavlja sve modele iz nekog asortimana proizvoda. Kasnije ćemo govoriti o tome kako na temelju podataka o referentnom proizvodu možete procijeniti podatke o ciljanom modelu.

To određuje funkciju reprezentativnog proizvoda. Na primjer, „za smanjenje napona distribucijskog voda od 75 kVA na razine napona koje krajnji kupac upotrebljava u skladu sa zahtjevima za energetsku učinkovitost koje je definiralo američko Ministarstvo za energetiku za razdoblje od 20 godina”. Ponekad se funkcijska jedinica navodi po jedinici energije, jedinici mase itd. Napominjemo da za usporedbu dva ekološka profila proizvoda funkcijska jedinica i metodologija procjene moraju biti jednake. Dodatne informacije pogledajte u odjeljku „Smjernice za točne usporedbe proizvoda”.

Time se navodi masa referentnog proizvoda, kao i postotni udjeli sastavnih materijala, uključujući ambalažu. Ukupna masa služi za proporcionalno skaliranje ekoloških podataka za drugi model.

To sadrži informacije o proizvodnji, distribuciji, instalaciji, upotrebi i kraju životnog ciklusa referentnog proizvoda prema analizi njegova životnog ciklusa. Ovo se neke od pretpostavki koje su upotrebljavane u procjeni životnog ciklusa.

Ovaj odjeljak počinje s dodatnim pretpostavkama pri procjeni životnog ciklusa. Na slici 6. prikazuje se primjer tih pretpostavki u tablici utjecaja na okoliš za električnu sabirnicu. Posljednji je redak tablice osobito važan jer sadrži emisijski faktor (pogledajte krajnju bilješku 8) koji se upotrebljava pri procjeni životnog ciklusa. O toj će važnoj pretpostavki više biti govora u sljedećem odjeljku.

Nakon tablice slijedi popis „pokazatelja učinka” za referentni proizvod, kojima se mjere utjecaji proizvoda na okoliš. Te su vrijednosti obično navode prema znanstvenoj notaciji (npr. 2,52E+02). Jedan je od ključnih pokazatelja utjecaja na okoliš:

• „doprinos globalnom zatopljenju” ili „globalno zatopljenje”, obično u jedinicama kg CO2e (pri čemu „e” znači ekvivalent). To je ono što većina ljudi naziva „ugljičnim otiskom” proizvoda.

Taj i drugi pokazatelji utjecaja navode se za svaku od pet faza procjene životnog ciklusa, a u pravilima za kategoriju proizvoda definirani su na sljedeći način:

• Proizvodnja – „od vađenja prirodnih resursa do proizvodnje proizvoda i ambalaže te njihove isporuke do posljednje logističke platforme proizvođača”
• Distribucija – „prijevoz od posljednje logističke platforme proizvođača do dolaska proizvoda na mjesto upotrebe”
• Instalacija – „instalacija proizvoda na mjestu upotrebe”
• Upotreba – „upotreba proizvoda i održavanje potrebno za mogućnost upotrebe”.
• Kraj vijeka trajanja – „uklanjanje, rastavljanje i prijevoz proizvoda koji je dostigao kraj životnog vijeka do mjesta za preradu ili odlagališta te prerada na kraju životnog vijeka”.

Posljednji dio ekološkog profila proizvoda predstavljen je kao tablica koja sadrži sljedeće podatke:

• datum izdavanja ekološkog profila proizvoda
• razdoblje valjanosti
• pravila specifična za proizvod na kojima se ekološki profil proizvoda temelji i njihovu verziju
• neovisnu potvrdu deklaracije i podataka; „X” označava je li ekološki profil proizvoda utemeljen na internoj ili vanjskoj potvrdi.

Podaci u ekološkom profilu proizvoda nisu precizni. Stoga, ako se vrijednosti za neki pokazatelj međusobno razlikuju za manje od 10 %, ta se dva proizvoda smatraju jednakima za taj pokazatelj. To je zato što norme dopuštaju granicu dopuštene pogreške od +/- 5 % za vrijednosti koje prijavljuju proizvođači. Na primjer, ako je ugljični otisak proizvoda „A” 100 kg, a proizvoda „B” 105 kg, valja ih smatrati jednakima jer se njihovi rasponi „+” i „–” preklapaju.

Dokumenti ekološkog profila sadrže mnogo podataka, a neki od njih su vrlo složeni. Stoga bi dokumenti ekološkog profila morali sadržavati poveznicu na definicije pojmova koji se u njima upotrebljavaju. To je još važnije pri uspoređivanju proizvoda različitih proizvođača jer putem definicija možete potvrditi da uspoređujete istu vrstu podataka.

Kad uspoređujete ukupni otisak, ne možete biti sigurni da uspoređujete istovrsne vrijednosti ako se svaka faza procjene životnog ciklusa ne procjenjuje jednako. U sljedećoj grafičkoj oznaci prikazuje se važnost te činjenice.

Svi električni proizvodi imaju električne gubitke, koji stvaraju emisije ugljika. No količina tih emisija uvelike ovisi o emisijskom faktoru, tj. omjeru stakleničkih plinova koji se ispuštaju na svaki kWh generirane električne energije. U procjeni životnog ciklusa pretpostavlja se određeni emisijski faktor za izračun emisija ugljika nastalih tijekom faze „upotrebe” proizvoda.

Ako emisijski faktor nije isti za proizvode koje uspoređujete, ne možete ih dobro usporediti. To je osobito važno za aktivne električne proizvode kao što su klimatizacijski uređaji i UPS-ovi jer emisije tijekom faze upotrebe obično čine većinu ukupnih emisija tijekom procijenjenog životnog ciklusa. Sasvim je moguće, primjerice, da su u ekološkom profilu proizvoda učinkovitog UPS-a (npr. od 95 %) navedene trostruko veće ukupne emisije nego za iznimno neučinkovit UPS (npr. od 80 %). Kao što je prikazano u tablici 1., ovaj je primjer izračunat uz pretpostavku ukupnog emisijskog faktora za 27 europskih država (0,231 kg CO₂e/kWh) uspoređenog s emisijskim faktorom za Francusku (0,062 kg CO₂e/kWh). Iako se to možda ne čini pravednim, voditelji programa proizvođačima dopuštaju da za modele koji se prodaju u određenoj državi upotrebljavaju emisijske faktore specifične za tu državu. No u nekim se slučajevima ti isti modeli prodaju i globalno.

Povrh toga, zbog „upotrijebljenog energetskog modela” za ekološki profil proizvoda (posljednji redak na slici 6.) teško je utvrditi koji se emisijski faktor upotrebljava jer je on obično izražen kao šifra kombinacije električne energije, npr. „< 1 kV; EU-27”. Ako ne možete utvrditi emisijski faktor za sve proizvode, najučinkovitiji je način procjene emisija u fazi upotrebe za dva ili više proizvoda usporedba njihove učinkovitosti pri jednakom opterećenju uz upotrebu izračuna učinkovitosti. „Kalkulator za usporedbu učinkovitosti jednofaznog UPS-a”, primjerice, učinkovit je i jednostavan način usporedbe učinkovitosti dvaju različitih UPS-ova. Iako se u toj metodi ne uzimaju u obzir emisije tijekom održavanja u fazi upotrebe, za neke se proizvode (kao što su UPS-ovi) to može zanemariti jer predstavlja neznatan postotak ukupne upotrebe (< 2 %).

Konačno, ako kalkulatori učinkovitosti nisu dostupni za proizvod koji uspoređujete, najbolje je od proizvođača zatražiti krivulju učinkovitosti proizvoda koja vam omogućuje da usporedite učinkovitost svih proizvoda pri jednakom postotku opterećenja.

Ključni zaključci: ako emisijski faktor nije isti za proizvode koje uspoređujete, ne možete ih dobro usporediti.

U profilu upotrebe određuje se postotak opterećenja i vrijeme rada reprezentativnog proizvoda tijekom životnog vijeka (četvrti redak na slici 6.). U profilu upotrebe, primjerice, može biti navedeno 25 % opterećenja za 20 % životnog vijeka, 50 % opterećenja za 20 %, 75 % opterećenja za 30 % i 100 % opterećenja za 30 %. Putem profila upotrebe mogu se izračunati emisije ugljika o kojima je bilo govora pod prethodnom grafičkom oznakom. Ako su profili upotrebe različiti, vrijednosti se ne mogu usporediti. Naposljetku, ako su profili upotrebe utemeljeni na određenim načinima rada (npr. normalnom načinu, štedljivom načinu rada), i ti načini rada moraju biti jednaki za usporedbu proizvoda.

Prema pravilima za ekološke profile proizvoda dopušteno je da referentni proizvod predstavlja sve modele iz nekog asortimana proizvoda. Izravnom usporedbom referentnih proizvoda iz dva ekološka profila proizvoda ili više njih možete uspoređivati ugljične otiske proizvoda različitih kapaciteta (npr. prekidač od 100 A s prekidačem od 600 A), što nije valjana usporedba. Ponekad se u ekološkom profilu proizvoda, kao što je slučaj za klimatizacijsku opremu, pokazatelji utjecaja na okoliš navode u normaliziranim jedinicama (npr. kg CO2e po kW hlađenja). Ako pokazatelji nisu normalizirani, morate proporcionalno skalirati ekološki pokazatelj referentnog proizvoda putem njegove mase (npr. kg emisija pri proizvodnji po kg mase referentnog proizvoda). Slično tome, morate proporcionalno skalirati i podatke o upotrebi za referentni proizvod na temelju nazivnog kapaciteta snage (npr. kg emisija pri upotrebi po vatu kapaciteta referentnog proizvoda). U tablici 2. navodi se primjer izračuna emisija pri proizvodnji za „model B”, tj. model koji želite procijeniti, putem „modela A”, referentnog proizvoda u ekološkom profilu proizvoda.

Taj postupak morate ponoviti za svaki ekološki pokazatelj koji želite procijeniti. Te su ekstrapolacije unutar očekivane točnosti podataka iz ekološkog profila proizvoda.

Ekološki profili proizvoda s različitim verzijama pravila specifičnih za proizvod i pravila za kategoriju proizvoda mogu uvesti varijance zbog kojih usporedba postaje nevaljana. U tablici na posljednjoj stranici provjerite jesu li verzije pravila specifičnih za proizvod i pravila za kategoriju proizvoda jednake.

Ne preporučujemo uspoređivanje ekoloških deklaracija proizvoda različitih voditelja programa (npr. deklaracije prema programu koji vodi P.E.P. Association i one prema programu koji vodi Ecoleaf). To je uglavnom zato što su pravila za kategoriju proizvoda na kojima su analize životnog ciklusa utemeljene najvjerojatnije različita. S povećanjem broja voditelja programa (pogledajte krajnju bilješku 9) tijekom godina, osobito u građevinarskom sektoru i sektoru građevinskog materijala, pojavile su se razne inicijative za usklađivanje pravila za kategoriju proizvoda. No još ne postoji organizacija koja bi zajamčila dosljednost pravila za kategoriju proizvoda različitih voditelja programa.

U četvrtom izdanju pravila za kategoriju proizvoda uvedena je dodatna faza koja se naziva modulom D, tj. „neto prednostima i opterećenjima izvan granica sustava”. To je neobavezna faza koja proizvođačima omogućuje da dobiju zasluge za zaštitu okoliša zbog „ponovne upotrebe, oporabe i/ili recikliranja”. Primjerice, ako se reciklira 100 % proizvoda, proizvođač može smanjiti vrijednost utjecaja na okoliš u vrijednosti otiska proizvodnje. To je primjenjivo samo ako proizvođač ima program recikliranja kroz koji se reciklira 100 % svakog proizvoda na kraju životnog vijeka da bi se iskoristio kao sirovina. Program recikliranja mora se primjenjivati i na vašu lokaciju. Prije nego što slijepo prihvatite te zasluge, od proizvođača zatražite detaljne informacije o programu recikliranja koji provodi te osobito obratite pozornost na to na koji način jamči da mu je vraćeno 100 % proizvoda umjesto da završe na odlagalištima.

U ekološkim profilima proizvoda katkad se ne nalaze očekivani podaci, pa se time postavlja očekivanje da jedan proizvođač ima znatno manji otisak od drugog. U ekološkom profilu proizvoda za UPS, primjerice, možda neće biti uključene baterije. Ekološki profili proizvoda za sklopnu opremu ili električne razvodne kutije u većini slučajeva ne sadrže prekidače. Da ne biste tako pogriješili, pročitajte cijeli ekološki profil proizvoda i zabilježite što nije u njega uključeno.

To je sposobnost proizvoda da „funkcionira tijekom duljeg razdoblja bez znatnog pogoršanja kvalitete ili vrijednosti”. Ukratko, što dulje neki proizvod ispunjava svoju funkciju uz minimalno održavanje i pogoršanje, to je održiviji (pod pretpostavkom da je istodobno i učinkovit te relevantan). Što je kasnije potrebno zamijeniti proizvod, kasnije je potrebno iskoristiti resurse koji su potrebni za njegovu proizvodnju, distribuciju te se odgađa utjecaj odlaganja starog proizvoda. Učinkovit pristup dizajnu za povećanje trajnosti proizvoda može biti modularnost, i to na dva načina koji su međusobno povezani. Kao prvo, kad je proizvod modularan, moguće je popraviti neispravni modul tako da zamijeni novim bez potrebe za zamjenom cijelog proizvoda. Kao drugo, standardizirani moduli proizvođačima omogućuju da brže poboljšaju pouzdanost modula u usporedbi s ekvivalentnim proizvodima koji nisu modularni. To znači da je potrebno manje popravaka, pa tako manje otpada završava na odlagalištima. Primjeri modularnih proizvoda obuhvaćaju izvlačnu sklopnu opremu i skalabilne sustave UPS-a (zamjenjive module napajanja i baterije).

Za proizvode s „potrošnim” komponentama (npr. filtrima za zrak) trajnost podrazumijeva i da će proizvođač nuditi zamjenske dijelove te usluge održavanja tijekom vijeka trajanja proizvoda. Kad imaju te informacije, donositelji odluka mogu sigurnije odabrati proizvode čiji je ukupni trošak vlasništva niži, osobito u slučajevima kad je početna cijena nekog proizvoda mnogo manja od cijene drugog proizvoda. Procjena trajnosti temelji se na normama kao što su europska norma CSN EN 45552, Opća metoda za procjenu trajnosti proizvoda koji troše energiju.

To opisuje razmjere u kojima se neki proizvod može popraviti. Slično kao i trajnost, popravak omogućuje dulji vijek trajanja proizvoda, čime se povećava njegova održivost. Popravljivost je obuhvaćena europskom normom CSN EN45554, „Opće metode za procjenu mogućnosti popravka, ponovne uporabe i nadogradnje proizvoda koji koriste energiju”. Popravljivost je ujedno i pokazatelj jednostavnosti popravka proizvoda. U slučaju sklopne opreme, primjerice, popravljivost se znatno poboljšava modularnim komponentama. Drugi primjeri obuhvaćaju upotrebu softvera koji upozorava korisnika na kvar podsustava, upotrebu standardiziranih dijelova i elemenata za pričvršćivanje te jednostavnost pristupa dijelovima koji se najčešće mijenjaju.

To opisuje mogućnost vraćanja proizvoda kojemu je završio vijek trajanja proizvođaču izravno ili putem pružatelja usluga. Cilj je povrata izvući maksimalnu vrijednost iz proizvoda na kraju vijeka trajanja da se ne bi bacili na odlagalište, čime se bespovratno gube resursi. Kada proizvođači olakšaju postupak povrata proizvoda na kraju vijeka trajanja, time se uvelike povećava sudjelovanje u programima uvelike povećava sudjelovanje u programima popravka, obnove, prerade, ponovne upotrebe i recikliranja, što proizvođačima daje više mogućnosti da povećanjem zaliha rezervnih dijelova i obnovljenih jedinica produlje trajanje postojećih proizvoda. Proizvodi ili komponente koje se ne mogu oporabiti potom se pravilno recikliraju.

Da bi se za neki proizvod mogla objaviti tvrdnja o učinkovitosti „povrata”, proizvođač mora odobriti vraćanje proizvoda pružatelju usluga ili većem broju njih. To znači da je proizvođač razvio postupak za povrat proizvoda na kraju vijeka trajanja između korisnika i pružatelja usluga ili izravno u proizvođačeve pogone. Znači i da je osoblje koje preuzima proizvode obučeno za njihovu preradu. Vraćanjem proizvoda na kraju vijeka trajanja korisnici se mogu i kvalificirati za nadogradnje na nove proizvode.